Kao i kod svih povijesnih priča, pokušaj prikaza prošlosti križevačkih puhačkih orkestara navodi na mnoštvo različitih, nedovoljno istraženih tragova. Prema nekim izvorima, najranije se takvo društvo u Križevcima javlja još u 18. stoljeću. Najstariji pouzdani povijesni dokument govori o postojanju Gradske limene glazbe 1830. godine, ali je iz njega vidljivo da je već tada ta glazba imala puno dužu tradiciju. U 19. stoljeću, istodobno su djelovale čak dvije gradske glazbe. Prva je bila Glazba gradske narodne garde, odnosno Bürgerkhora, iskrivljeno nazivana «purgerkorskom», koja je, između ostalog, 1848. godine dočekala bana Josipa Jelačića prilikom njegovog posjeta Križevcima. Druga je bila Glazba dobrovoljnog vatrogasnog društva, čije je djelovanje prenijeto i u dvadeseto stoljeće, kad su njeni dirigenti i predvodnici redovito bili glazbenici obrazovani u europskim metropolama poput Praga i Berlina.

Nakon prekida rada 1975. godine, Gradska glazba je obnovljena 1993. godine i otada kontinuirano djeluje. U najnovijem razdoblju, na mjesto dirigenta dolazi profesor Mario Komazin, glazba mijenja ime u Gradski puhački orkestar, usmjerava se prema koncertnom repertoaru, redovito sudjeluje na državnim natjecanjima i smotrama, te utemeljuje i organizira Međunarodni festival puhačkih orkestara POOHFEST. Od nagrada na natjecanjima vrijedi istaknuti tri zlatne plakete Hrvatskog sabora kulture i najnoviju, srebrnu plaketu na Međunarodnom natjecanju puhačkih orkestara u Velenju. Kada bismo tražili pandan ovim najnovijim uspjesima u prošlosti orkestra, sigurno ga ne bismo našli. Možemo, međutim, istaknuti da niti u prošlosti funkcija gradske glazbe nije bila vezana isključivo uz repertoar koračnica. O koncertnom i plesnom repertoaru Gradske glazbe još u 19. stoljeću svjedoči jedno pismo ilirca Stanka Vraza u kojem ističe kako orkestar izvodi transkripcije i obrade izvornih umjetničkih i zabavnih djela.

Da zaključimo pripovijest o vezi prošlosti i sadašnjosti Gradskog puhačkog orkestra, mogli bismo reći da ovo najstarije križevačko glazbeno društvo prati povijest diskontinuiteta. No, niti ta povijest nije bez zaloga za budućnost. Iz nje, osim izvješća o velikim uspjesima i važnosti glazbe i orkestra za Križevce, iščitavamo i kako su razlozi nekadašnjih prekida djelovanja redovito bili financijski i materijalni, odnosno, vezani uz dotrajalost instrumenata, te čak i uz osobu dirigenta. Na sadašnjem je i budućem naraštaju članova orkestra, dakle, da ne dopusti da isti razlozi poremete njegovo kontinuirano djelovanje i u budućnosti.

Jelka Vukobratović